Zašto nuklearne američke nosače aviona ne mogu postati muzeji

Na različitim mjestima diljem Sjedinjenih Američkih Država može se posjetiti pet muzejskih brodova koji su nekada bili nosači zrakoplova. Među njima su USS Midway (CV-41) u San Diegu, USS Intrepid (CV-11) u New Yorku, USS Hornet (CV-12) u Alamedi, USS Lexington (CV-16) u Teksasu i USS Yorktown (CV-10) u Južnoj Karolini. Svi su ovi brodovi bili pogonjeni klasičnim, ne-nuklearnim sustavima, što ih je učinilo pogodnima za pretvorbu u stalne muzejske eksponate. Međutim, ni jedan od današnjih nuklearnih nosača aviona neće ikada dobiti sličnu sudbinu. Razlog je jednostavan: nuklearni reaktori koji pokreću te brodove predstavljaju dugoročni sigurnosni i ekološki izazov koji bi učinio njihovu pretvorbu u muzej tehnički nemogućom i ekonomski neizvedivom.

Nuklearni brodovi nisu pogodni za muzeje

Danas svih 11 nosača aviona u sastavu američke Mornarice pokreću nuklearni reaktori. Ti reaktori osiguravaju brodovima gotovo neograničen domet i dugotrajnu borbenu spremnost, ali istovremeno predstavljaju i najveću prepreku za njihovu kasniju uporabu nakon mirovanja. Tijekom dugih godina službe, brodovi akumuliraju značajne količine radioaktivnog otpada u svojim strukturama, osobito u dijelovima koji okružuju reaktore. Čak i nakon isključivanja, ti dijelovi dugo ostaju zračni, što zahtijeva iznimno stroge postupke rukovanja.

Prvi nuklearni nosač aviona bio je USS Enterprise (CVN-65), koji je imao čak osam reaktora – dva za svaki od svoja četiri vijka. Brod je služio više od pedeset godina prije nego što je povučen iz uporabe 2012. godine. Iako je već više od desetljeća van upotrebe, čak ni danas nije potpuno rastavljen. Proces dekontaminacije i rasklopa nuklearnog nosača je dugotrajan, skup i tehnički iznimno složen, što pokazuje koliko je teško riješiti se takvih brodova na siguran način.

Kako izgleda proces rasklopa nuklearnog broda

Kada nuklearni nosač završi svoju službu, Mornarica mora započeti dugotrajan proces tzv. deaktivacije. Taj postupak uključuje uklanjanje reaktorskih komora, što zahtijeva rezanje velikih dijelova brodske strukture kako bi se pristupilo reaktorima skrivenima duboko unutar trupa. Kako je brod tijekom gradnje izgrađen oko svojih reaktora, njihovo uklanjanje znači da se gotovo cijeli brod mora rastaviti.

Što ostane nakon toga više nalikuje hrpi rastavljenih dijelova nego ratnom brodu. Pokušaj ponovnog sastavljanja za potrebe muzeja bio bi ne samo tehnički izazovan, već i ekonomski nerazuman. Troškovi bi bili ogromni, a sigurnosni rizici i dalje prisutni zbog mogućih tragova radioaktivnosti u metalima i opremi.

Zašto nema nuklearnih muzeja na vodi

Jedan od ključnih razloga zašto nuklearni brodovi ne mogu postati muzeji je i nemogućnost njihove uporabe u vojnim vježbama potapanja (tzv. SINKEX). Iako se neki klasični ratni brodovi nakon mirovanja koriste kao mete u vježbama, nuklearni brodovi zbog radioaktivnog opterećenja ne smiju biti potopljeni ni pod kojim okolnostima. To ograničava i mogućnosti za njihovu konačnu sudbinu.

Reaktori su smješteni u posebno ojačanim i oplemenjenim komorama koje štite posadu od zračenja tijekom službe. No, nakon mirovanja, te komore i dalje sadrže radioaktivne materijale koji ne mogu biti jednostavno uklonjeni ili uništeni. Umjesto toga, moraju se pažljivo zatvoriti, transportirati na sigurna odlagališta i tamo trajno pohraniti prema strogo definiranim propisima.

Nakon što se reaktorske komore uklone, preostali dijelovi broda mogu se reciklirati, ali čak i tada mora se provesti detaljna provjera svakog metra trupa kako bi se osiguralo da nema kontaminacije. Neke komponente se mogu iskoristiti za druge brodove, ali većina se rastapa ili odlazi na specijalizirana odlagališta.

• USS Enterprise (CVN-65) – prvi nuklearni nosač aviona, u službi od 1961. do 2012.
• Svi današnji američki nosači aviona su nuklearno pogonjeni.
• Reaktori se moraju ukloniti prije bilo kakve daljnje uporabe broda.
• Rasklop zahtijeva rezanje trupa i rastavljanje velikih dijelova broda.
• Radioaktivni materijali moraju se trajno pohraniti na odobrenim lokacijama.
• Nijedan nuklearni nosač aviona neće postati muzej.

Česta pitanja

Mogu li se nuklearni brodovi reciklirati?
Nakon uklanjanja reaktora i dekontaminacije, neki dijelovi broda mogu se reciklirati, ali uz stroge sigurnosne kontrole i nadzor.

Zašto klasični nosači mogu postati muzeji?
Zato što nisu imali nuklearne reaktore, pa nema opasnosti od zračenja. Njihov rasklop i održavanje kao muzeja je tehnički i ekonomski izvediv.

Koliko dugo traje rasklop nuklearnog nosača?
Proces može trajati i više od deset godina, ovisno o brodu i raspoloživim resursima.

Postoje li iznimke? Može li ikada jedan nuklearni nosač postati muzej?
Trenutno nema nikakvih planova za takvo što. S obzirom na sigurnosne i zakonske prepreke, to se smatra tehnički nemogućim.

Na kraju, iako je pomisao na posjet nuklearnom nosaču aviona u ulozi muzeja privlačna, stvarnost je takva da te brodove čeka daleko suhoparnija sudbina. Njihov doprinos američkoj mornarici bit će zabilježen u povijesti, ali njihovi trupovi nikada neće postati dio javnog prikazivanja. Umjesto toga, postupno će biti rastavljeni, a njihovi reaktori trajno pohranjeni – kao što zahtijevaju sigurnost, zakon i odgovornost prema okolišu.