Većina nas je barem jednom u životu svjedočila noćnom letu aviona koji svijetli crvenim i zelenim lampicama. Te svjetiljke služe za navigaciju i pomažu drugim sudionicima u zračnoj prometnoj mreži da prepoznaju položaj letjelice. Međutim, na vojnim zrakoplovima, osobito na borbenim avionima, uz standardne navigacijske lampice pojavljuju se i dodatne zelene trake koje se protežu duž trupa i repa. Ove neobične svjetiljke imaju poseban naziv i vrlo su važne za sigurnost i učinkovitost noćnih operacija.
Povijest formacijskih svjetala
Formacijska svjetla, poznata i pod nazivom “slime lights”, uvedena su 1955. godine, u razdoblju hladnog rata. Tada su se zrakoplovne snage suočavale s izazovom kako omogućiti pilotima da u mraku prepoznaju svoje saveznike, a da pritom ne otkriju svoju lokaciju neprijatelju. Prvobitni sustavi za noćnu navigaciju bili su previše svijetli i lako bi ih primijetili protivnici. Stoga je razvijena tehnologija koja emitira slab, zelenkast sjaj, dovoljno jak da ga vide prijateljski avioni, a previše slab da ga primijete neprijateljski radari i optički sustavi.
Kako funkcioniraju zelene svjetiljke
Formacijska svjetila sastoje se od niza LED ili fluorescentnih elemenata smještenih u tanke trake koje se pričvršćuju uz površinu trupa i repa zrakoplova. Svjetiljke emitiraju slab zelenkasti sjaj, a uz to često ispuštaju i infracrvenu radijaciju koju mogu detektirati samo specijalizirani senzori na savezničkim letjelicama. Ovaj dvostruki način osvjetljenja omogućuje pilotima da u bliskoj blizini jasno vide položaj i orijentaciju vojnog aviona, a da pritom ne otkriju svoju prisutnost neprijatelju.
Prema Aeronautičkom dizajnerskom standardu, formacijska svjetila pružaju “vizualne, nedvosmislene informacije o orijentaciji i položaju vodećeg zrakoplova pilotima letjelica u formaciji”. To znači da se zeleno svjetlo koristi
