Kada promatramo mapu globalnog vojnog prisutnosti, jedna stvar je potpuno očigledna: Sjedinjene Države Amerike imaju najekspanzivniju vojnu mrežu u povijesti čovječanstva. Od Japana i Južne Koreje, preko Njemačke i Italije, pa sve do baza u Africi i Južnoj Americi, američki vojni personel prisutan je gotovo u svakom kutu svijeta. Procjenjuje se da SAD održava između 750 i 800 različitih objekata u oko 80 država i teritorija, što predstavlja zastrašujućih 70 do 85 % svih stranih vojnih baza na razini svijeta.
Međutim, takva situacija stvara zanimljiv geopolitički kontrast. Dok američki vojnici borave u desecima stranih država, situacija je potpuno obrnuta kada pogledamo američki teritorij. Mnogi se zapitaju: zašto nijedna druga država, čak ni najbliži saveznici iz NATO-a, nema vlastitu vojnu bazu u Sjedinjenim Državama? Odgovor na ovo pitanje nije samo pravni, već i strateški, odražavajući samu prirodu američke nacionalne sigurnosti i njezina geografska prednost.
Povijesni kontekst i stroga pravila suvereniteta
Da bismo razumjeli današnju situaciju, potrebno je pogledati unatrag. Tehnički gledano, na američkom tlu nije bilo strane vojne baze već više od dva stoljeća. Posljednji put kada su strane vojne snage imale kontrolu nad određenim dijelovima teritorija bilo je tijekom rata 1812. godine, kada je Ujedinjeno Kraljevstvo uspostavilo nekoliko takvih položaja tijekom sukoba. Nakon toga, SAD je razvila izuzetno strogi pristup svom teritorijalnom integritetu.
Za razliku od mnogih država u Europi ili Aziji, koje su povijesno bile podložne invazijama ili su morale prihvaćati prisutnost stranih snaga radi opstanka, SAD uživa u jednoj od najsigurnijih geografskih pozicija na svijetu. Odvojeni dvama ogromnima oceanima od potencijalnih protivnika, Amerikanci jednostavno nisu imali potrebu dopustiti stranim vojskama trajno bivanje na svom tlu kako bi osigurali vlastitu obranu.
Razlika između baze i vojnog odjeljka
Iako ne postoje strane vojne baze (objekti u potpunom vlasništvu i pod kontrolom druge države), to ne znači da američke vojne instalacije ne sadrže strane vojnike. Ovdala je ključna razlika između suverenog vlasništva nad bazom i zajedničkog korištenja objekata. Sjedinjene Države dopuštaju svojim najbližim saveznicima uspostavu stalnih ili polustalnih odjeljaka unutar vlastitih američkih baza.
Ovi odjeljci služe primarno za obuku, razmjenu iskustava i koordinaciju operacija. To je model suradnje koji omogućuje saveznicima da budu prisutni, ali bez predaje suverenosti nad zemljištem. Trenutno u SAD-u postoji osam takvih stalnih odjeljaka, a među zemljama koje imaju svoje pripadnike na američkom tlu nalaze se:
- Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka: Ključni saveznici u okviru NATO-a koji koordiniraju obrambene strategije.
- Italija i Nizozemska: Partneri u sigurnosnim operacijama i logistici.
- Singapur: Strategija prisutnosti koja pomaže u održavanju stabilnosti u jugoistočnoj Aziji.
Ovi pripadnici vojske smješteni su u različitim saveznim državama, uključujući Virginiju, Teksas, Arizonu, Idahu, Nevadu, Kaliforniju, Georgiju i Južnu Karolinu. Primjer najnovijih aktivnosti je i planirano otvaranje objekta za obuku katarskih trupa u zračnoj bazi Mountain Home u Idahu. Primijetno je da su svi ovi primjeri primjeri ko-lokacije, a ne vlasništva.
Strateški razlozi i asimetrija savezništva
Na prvi pogled, ovakav odnos može djelovati nepravedno. Saveznici poput Japana ili Njemačke ugošćuju tisuće američkih vojnika na svom tlu, dok SAD ne dopušta isto svojim partnerima. Međutim, ova asimetrija temelji se na vojnoj potrebi. Američka vojska koristi baze u svijetu kako bi mogla brzo reagirati na globalne prijetnje, dok nijedna druga vojska na svijetu ne može pružiti SAD-
