Putovanjem kroz Sjedinjene Američke Države često možete primijetiti neobičan phenomenon na njihovim autocestama. Dok u većini zemalja postoji jedno jasno definirano ograničenje brzine za sve sudionike u prometu, u SAD-u ćete na određenim dionicama puta vidjeti dva potpuno različita znaka. Za običnog vozača to može izgledati kao pogreška ili administrativni propust, no iza toga stoji složena povijest zakona, politika i pokušaja povećanja sigurnosti u prometu.
Povijest nacionalnih ograničenja i energetska kriza
Da bismo razumjeli današnju situaciju, moramo se vratiti u 1970-e. Prvi nacionalni zakon o ograničenju brzine, koji je odredio maksimalnu brzinu od 55 milja u satu (oko 88 km/h), donio je tadašnji predsjednik Richard Nixon 1974. godine. Ovaj potez nije bio primarno motiviran sigurnošću putnika, već je bio dio šireg plana za očuvanje energije uslijed naftnog embarga koji je započeo prethodne godine.
Iako je cilj bio smanjenje potrošnje goriva, ova mjera donijela je neočekivani pozitivni učinak na sigurnost. Statistike pokazuju da je broj smrtnih slučajeva u prometu značajno opao – s 4,28 na milijun prijeđenih milja u 1972. godini na 2,73 u 1983. godini. To je dokazalo da sporija vožnja izravno utječe na smanjenje težine nesreća i broj žrtava na cestama.
Povratak moći saveznim državama i pravni kaos
Vremenom se percepcija o nacionalnim ograničenjima mijenjala. Kongres je 1987. godine podigao granicu na 65 milja u satu, a do 1995. godine nacionalni zakon je potpuno ukinut. Time je ovlast o određivanju brzine vraćena pojedinačnim saveznim državama. Upravo je taj trenutak bio početak pravnog labirinta u kojem se SAD danas nalazi.
Budući da svaka država sada sama donosi pravila, pojavile su se razne neobične prakse. Neke države su uvela ograničenja koja uključuju razlomke ili decimalne točke, dok su druge odlučile primijeniti sustav koji razdvaja vozila prema njihovoj težini i namjeni. To nas dovodi do pojave diferencijalnih ograničenja brzine, gdje pravila više ne vrijede podjednako za sve.
Što su diferencijalna ograničenja brzine?
Diferencijalna ograničenja brzine znače da na istoj dionici ceste vrijede različita pravila za različite kategorije vozila. U praksi, to znači da putnički automobil smije voziti brže, dok su teški kamioni ili vozila koja vuku prikolice obvezni voziti sporije. Cilj ovakvog pristupa je smanjenje rizika od katastrofalnih sudara, s obzirom na to da teški teretni prijevozi zbog svoje mase zahtijevaju znatno dulji put za kočenje i imaju slabiju stabilnost pri visokim brzinama.
Danas samo osam saveznih država i dalje primjenjuje ovaj sustav. Riječ je o sljedećim državama:
- Kalifornija,
- Idaho,
- Montana,
- Oregon,
- Washington,
- Arkansas,
- Indiana,
- Michigan.
U ovim regijama vozači moraju biti posebno pažljivi pri čitanju znakova, jer pogrešna interpretacija može dovesti do visokih novčanih kazni, osobito za vozače teških vozila.
Utječu li različita ograničenja na sigurnost?
Pitanje je ostaje: donosi li ovakav sustav stvarno više sigurnosti? Analize iz 1990-ih pokazuju mješovite rezultate. Primijećeno je da su u periodu kada su mnoge države uvodile diferencijalna ograničenja, prosječna brzina vožnje i stopa nesreća zapravo rasle, bez obzira na to koristi li država jedinstvena ili različita ograničenja. To sugerira da sami znaci možda nisu presudni za ponašanje vozača, već da su drugi faktori, poput kvalitete cesta ili kulture vožnje, važniji.
S druge strane, starija istraživanja, poput onog iz 1
