Kada promatramo fotografije zrakoplova iz Drugog svjetskog rata, jedna od najupečatljivijih značajki teških bombardera je njihov prednji dio. Umjesto čvrstog metalnog nosa, koji danas vidimo na modernim zrakoplovima, tadašnji strojevi poput američkih B-17 ili B-24 imali su karakteristične prozirne kupole. Iako na prvi pogled izgleda kao arhitektonski nedostatak s stanovišta obrane, ova je odluka bila diktirana strogo praktičnim i tehnološkim razlozima tog vremena.
Uloga bombardera i izazov preciznog nišanjenja
Glavna namjena ovih ogromnih strojeva bila je dostava tereta eksploziva na specifične ciljeve. Međutim, važno je razumjeti da u razdoblju 1940-ih nije postojao koncept precizno vođenog oružja. Današnji sustavi koji koriste satelitsku navigaciju, računala za izračun putanje i pametne bombe s upravljačkim perajama tada su bili čista znanstvena fantastika.
U to vrijeme koristile su se sogenannte “glupe” bombe, koje su nakon ispuštanja slijedile isključivo zakone fizike i gravitacije. Kako bi se cilj uopće pogodio, bombarder je morao biti precizno pozicioniran iznad mete, a osoba zadužena za ispuštanje — bombarder — morala je fizički vidjeti cilj. Upravo je ta potreba za izravnim vizualnim kontaktom s tlom bila glavni razlog za ugradnju prozirnih nosova.
Nordenov nišan: Tajna tehnologija u staklenom nosu
Unutar tih prozirnih kupola nalazio se jedan od najstrože čuvanih vojnih tajni Sjedinjenih Država: Nordenov nišan M-9. Ovaj sofisticirani uređaj omogućivao je bombarderu da izračuna brzinu vjetra, visinu i brzinu zrakoplova kako bi odredio točan trenutak ispuštanja bombe.
Ipak, bez prozirnog prednjeg dijela, Nordenov nišan bio bi potpuno beskoristan. Bombarder je morao gledati kroz optiku uređaja izravno prema dolje i prema naprijed kako bi sinkronizirao kretanje zrakoplova s vizualnim odredcima na zemlji. Stakleni nos nije bio samo prozor, već integralni dio navigacijskog i napadačkog sustava zrakoplova.
Od krhkog stakla do revolucionarnih polimera
Korištenje običnog stakla na zrakoplovima koji lete na velikim visinama i izloženi su paljbi protivzrakoplovne obrane bilo bi katastrofalno. Obično staklo pri udarcima puca u oštre komade, što bi u zatvorenom prostoru kokpita moglo ozbiljno ozlijediti posadu ili uzrokovati gubitak kontrole nad strojem.
Rješenje je došlo kroz kemijsku industriju. Početkom 1930-ih razvijeni su novi materijali koji su bili lakši, čvršći i otporniji na udarce:
- Lucite: Akrilna plastika koju je razvio DuPont 1931. godine.
- Plexiglas: Sličan materijal koji je 1933. godine predstavio njemački kemičar Otto Röhm.
Ovi materijali, koji su zapravo bili rani oblici plastike, zamijenili su tradicionalno staklo ne samo u nosovima bombardera, već i u kupolama pilota, kule za strelce i prozorima. Bili su znatno lakši, što je bilo ključno za povećanje nosivosti tereta, te su pružali bolju zaštitu jer su pri oštećenju težili pucanju u veće komade koji ne raspršuju sitne čestice po kabini.
Produkcija i raznolikost modela
Sjedinjene Države su tijekom rata pokazale nevjerojatnu industrijsku moć. Proizvedeno je više od 30.000 četveromotornih bombardera B-17 i B-24, uz dodatnih blisko 4.000 B-29 Superfortressa. Zanimljivo je usporediti složenost ovih strojeva; dok je prosječan automobil tog vremena imao oko 15.000 dijelova, B-24 Liberator se sastojao od čak 1,5 milijuna komponenti.
Sličan pristup primijenili su i ostale sile. Njemačka je korist
