U suvremenim vojnim sukobima bespilotne letjelice, ili dronovi, najčešće povezujemo s preciznim napadima, izvidnicama i nadzorom u stvarnom vremenu. Danas su oni ključni alat za dostavu municije i prikupljanje obavještajnih podataka. Međutim, u ranim fazama razvoja ove tehnologije, jedna od najgenijalnijih, ali i najneobičnijih primjena bespilotnih sustava bila je potpuno suprotna današnjim standardima. Umjesto da izbjegavaju neprijateljsku vatru, određene letjelice bile su dizajnirane s jednim jedinim ciljem: biti pogođene i uništene.
Izazov sovjetskih zrakoplovnih obrana u Vijetnamu
Tijekom ranih faza Vijetnamskog rata, američke obavještajne agencije suočile su se s ozbiljnim problemom u obliku sovjetskog sustava zračnih obrana S-75 Dvina, koji je u NATO-ovoj terminologiji bio poznat kao SA-2 Guideline. Ovaj sustav je bio izuzetno učinkovit u presretanju američkih zrakoplova, a za američku vojsku je bilo od presudne važnosti razumjeti točno kako on funkcionira.
Glavni problem bio je u tome što su najvredniji signali, oni koji upravljaju raketom i aktiviraju njezinu glavu, bili gotovo nemogući za prikupljanje s velike udaljenosti. Ti signali su radili na visokim frekvencijama, imali su vrlo kratak domet ili su bili usmjereni u specifične snopove. Standardna oprema za prikupljanje podataka iz sigurne zone jednostavno nije mogla „uhvatiti“ te ključne informacije, što je ostavilo američke pilote izložene opasnosti bez jasnog načina obrane.
Ryan Model 147: Špijun koji traži pogodak
Rješenje je došlo u obliku letjelice Ryan Model 147D/E. Ova bespilotna letjelica izvedena je iz modela Firebee, koji je prvotno služio kao meta za vježbanje. Inženjeri su je modificirali u specijalizirano sredstvo za prikupljanje elektroničkih obavještajnih podataka (ELINT), a sama operacija dobila je neformalni naziv “SAM sniffing” ili „njuškanje raketa”.
Model 147D/E nije bio samo pasivni promatrač. Bio je opremljen posebnom opremom za prikupljanje radarskih signala i radio-beaconima koji su simulirali visoko vrijedne američke ciljeve. Cilj je bio prevariti sovjetski radar kako bi on prepoznao dron kao pravi zrakoplov i pokrenuo postupak lansiranja rakete. Kako bi podaci stigli do zapovjedništva, dron je bio povezan s zrakoplovom Boeing ERB-47H, koji je lebdio daleko izvan dometa raketa SA-2 i primao podatke u stvarnom vremenu.
Mehanizam žrtvovanja za stratešku prednost
Strategija je bila jednostavna, ali zahtijevala je potpunu ravnodušnost prema gubitku opreme. Postupak je tekla prema sljedećem planu:
- Ulazak u zonu: Dron ulazi u radni domet neprijateljskog radara.
- Privlačenje pažnje: Simulacijom signala visokovrijednog cilja, dron prisiljava sustav SA-2 da ga zaključa i lansira raketu.
- Prikupljanje podataka: Dok raketa leti prema dronu, letjelica snima svaku frekvenciju, trajanje impulsa i promjene u signalu – od trenutka identifikacije do terminalnog vođenja.
- Prenos informacija: Svi prikupljeni podaci šalju se u stvarnom vremenu prema Boeingovom zrakoplovu prije nego što raketa detonira.
Kada bi raketa s bojevom glavom od približno 180 kilograma eksploziva pogodila dron, misija bi bila završena. Iako je letjelica bila uništena, dobiveni podaci bili su neprocjenjivi. Oni su omogućili inženjerima da razviju učinkovitije sustave za ometanje (jamming) i pomogli su pilotima da bolje razumiju kako izbjegavati ove smrtonosne projektile.
Zaključak: Lekcija iz prošlosti
Primjer Ryan Model 147 pods
